Osnovna škola Vladimira Nazora Nova Bukovica

„Dobro jutro! Jesmo li svi stigli?“ glasno je odjekivao glas učiteljica razredne nastave u  jutarnjim satima na samom centru naše Nove Bukovice. Iako smo svi priviknuti na poslijepodnevni rad, danas smo i sebi i drugima pokazali kako smo marljivi i  vrijedni. Autobusom smo došli u Područnu školu Miljevci,  gdje nam je dogovoreno zajedno s našim prijateljima obilježiti Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje.

Na samom ulazu u školu, kao dobrodošlicu, zaigrali smo  Školicu koju smo ove godine naučili igrati zahvaljujući projektu „ZaIGRAna škola“. Svi smo s veseljem doskakutali do svojih razreda gdje su nas čekali domaćini.  Popunili smo sve: stolice, jastučiće i strunjače. Pravi znalci imali bi poteškoća odgonetnuti  tko je domaćin, a tko gost!

 Učenici su razgovarali, prepričavali događaje, pronalazili se u zajedničkim aktivnostima koje su radili sa svojim učiteljicama i zajedno su se sladili raznovrsnim slasticama. To je bio doček iz dječjih snova! Ujutro s prijateljima jesti kolače  svakojakih vrsta. U svakom razredu  stolovi su  bili puni i tad smo shvatili da se cijelo selo pripremalo na naš dolazak.

 Mi smo popunili razred, a majke naših domaćina popunile su stolove  raznim slasticama – prekrasnim i prefinim kolačima. Potvrdili smo da i naši miljevački prijatelji imaju  vrijedne mame pa naša  zahvalnost za uložen trud ide baš u ruke naših domaćina.

  Nakon druženja u školi uputili smo se pješke kroz cijelo selo pozdravljajući mještane.

Tek što smo se udaljili nekoliko metara od škole pogled nam je privukao drveni ambar koji se nalazi ispred Hrvatsko-slovačkog doma. Ispred ambara srdačno nas je dočekala domaćica Jasna Matota, dopredsjednica Matice slovačke. Ambar je pun detalja: cvijeća, vijenaca luka,  starinskih stvari, zimnica, čak i  okruženje dotjeranog ambara, sačuvanog od „zuba vremena“, odiše ljubavlju, kreativnošću i poticajnom porukom: „Kad srce gori, ruke same rade“.

              Svaki učenik je ušao i zadivljeno promatrao taj prekrasan prizor.

Dogovoreni cilj bila je  obiteljska kuća gospodina Slavka Mrve, oca naše učiteljice slovačkog jezika Ines Mrve.  Ona nam je pokazala svoje umijeće  - kako se pravi domaći mirisni kruh u pravoj krušnoj peći.

    Dvorište je  ispunio topao zrak iz krušne peći koja je, goreći i pucketajući vatricom, puno obećavala. Učenici su sa zanimanjem gledali kako se unutar krušne peći loži vatra i tada je sve započelo.  

Učiteljica Ines pripremila je u posudi brašno, kvasac, sol i vodu i pred nama mijesila kruh. Kako je to samo izgledalo lako, svima nam se svidjelo!

Savjete kako umijesiti kruh slušali smo svi, ali u prvim redovima bile su znatiželjne učenice koje su s veseljem čekale kada će učiteljica Ines reći: može brašno, sad malo vode, i tada bi i one rado pripomogle.

Nakon što smo umijesili kruh i  umotali ga u krušne krpe, smjestili smo ga u  simplice i ostavili da se diže. Sunce je grijalo što je za naš kruh bilo odlično!

Tako ostavljen kruh koji miruje premijesio se je još dva puta i kada se krušna peć ugijala, žar  izvadila, a peć očistila, na dugačko drveno pomagalo domaćica je stavila kruh iz simplice.

    U dvorištu je bila tišina. Svi smo upijali trenutak kojeg su većina učenika vidjela i prvi put:   umiješano brašno, sol i voda postali su jedna cjelina, jedan vrijedan dar koji zahvaljuje  našim očevima koji rade na njivi, na majkama koje mijese kruh, na bakama koje održavaju tradiciju, na nama koji blagujemo, na svu djecu koja gladuju, na sve one koji kruh blagoslivljaju.

Kruh se peče,  a mi odlazimo u školu na organiziranu nastavu. Igra, radost, novo okruženje i novi prijatelji zaokupili su našu pozornost, ali svi smo se pitali što se za to vrijeme događa u krušnoj peći.

Zvoni podne, učenici su nestrpljivi oko stola.

Učiteljica Ines znakom križa blagoslivlja kruh i dijeli ga učenicima. Još topao kruh iz krušne peći namazan ili mašću  i paprikom ili s linoladom bio je za nas doživljaj.

    Učenici su presretni jeli kruh sa svojim prijateljima, a učiteljice isto tako  jer su mogle učenicima priuštiti ovakvo iskustvo koje um pamti,  srce osjeća i tijelo uživa..

   Kući smo se vratili, od srca zahvaljujući:

  gospođi Jasni Matota koja nam otvorila vrata ambara i pokazala nam kako je žrtva put do cilja,

  učiteljici Ines Mrva i njezinom ocu Slavku na nesebičnom darivanju vremena, ljubavi, veselja i iskustva koje smo primili blagujući s njima domaći kruh,

    svim majkama koje su pronašle volje i vremena pripremajući kolače za naše učenike,

  teti Ivanki Klešček za srdačnu dobrodošlicu i vrijeme koje nam uvijek poklanja,

   svim učenicima koji su nas primili i prihvatili u svoj razred i našim učiteljicama razredne nastave u područnoj školi Jasminki Stošić i Marini Kordi, mostu bez kojeg ovo ne bi bilo.